Carski rez i oporavak: Iskrena ispovijest mame Damjane

Porod nije bio onakav kakav sam zamišljala

Otkad znam za sebe vjerujem da marljivost, ustrajnost, predanost uvijek donesu ostvarenje cilja, dok god su zadani realni ciljevi. Tako sam pristupila pripremi za porod - predano i marljivo, cijelu trudnoću sam istraživala, čitala, slušala razna predavanja i iskustva, prisustvovala nekoliko tečajeva, vježbala, mediterala, mantrala, kretala se, upijala i primjenjivala sve što mi je imalo smisla da će mi olakšati porod i postpartum.

Porod sam veći dio svog života zamišljala kao nešto prebolno, sve do trenutka kada smo suprug i ja poželjeli imati dijete i to nije išlo onako kako smo zamišljali, prolazilo je vrijeme trudnoća se nije događala, završili smo na pretragama i IVF-u, što je priča za neki drugi put, ali na svom tom putu sam na porod počela gledati kao nešto što će mi donijeti ostvarenje, u tom trenutku, najveće želje, počela sam na porod gledati kao moćno, oslobađajuće iskustvo, nešto nakon čega ću sigurno biti ponosna na sebe.

Neočekivana odluka: hitni carski rez

Moj porod je krenuo prilično naglo, barem ja to nisam tako očekivala. Još uvijek se živo sjećam prvog truda, trajao je preko minutu, a ja sam se uvjeravala: ma ti nešto krivo brojiš, vrijeme u boli sporo prolazi… Na kraju sam na nagovor supruga i ginekologa već nakon 2 sata trudova bila u Vinogradskoj. CTG takav da je babica komentirala da bi mogla roditi kroz par sati, a tijekom snimanja CTG-a mi je i puknuo vodenjak, na pregledu otvorena 4 prsta.

Brzo sam se otvarala, samo na svojim trudovima i nekako sam bila uvjerena da je to dobar znak, iako sam i sama primijetila da su Noi otkucaji nepravilni, ali kako nitko nije spominjao carski rez, odlučila sam to ignorirati. Pokušala sam se fokusirati na disanje, što manje slušati taj uređaj i usmjeriti energiju na nešto drugo. Vrlo brzo sam došla do 9 prstiju, ali se Noa nije spuštao i nakon svih mogućih pokušaja da rodim vaginalno odlučeno je da se porod mora završiti carskim rezom.

Grozno je to, u tom šoku ne možeš ni procesuirati što se događa, posljednje što sam u rađaoni, kroz suze, rekla bilo je: „Ovo je jedino što nisam htjela!“ i stvarno je to bilo jedino što nisam htjela, a količina straha u tih nekoliko minuta je nezamisliva.

Put od rađaone do sale i priprema za operaciju traje valjda minutu. Mene su nažalost morali uspavati i prvo buđenje nije prošlo baš po planu, nisam mogla normalno disati i znam da sam u panici rekla da ne mogu disati i u toj milisekundi prije idućeg uspavljivanja sam se oprostila od života i svog tek rođenog sina, vjerujem da osoblju to nije bilo ni stresno ni dramatično, ali meni je i možda je to još jedan od razloga zašto je meni cijeli taj porod bio dodatno traumatičan.

Iduće buđenje je prošlo dobro i bez komplikacija, zapravo ga se ni ne sjećam.

Postoperativni šok: Emocije koje nitko ne spominje

Sjećam se hodnika i supruga - tu idu sve pohvale za Vinogradsku, meni je u tom trenutku neopisivo značilo što sam odmah nakon operacije imala priliku vidjeti supruga i bebu, a i na samoj intenzivnoj su nam donosili bebe koliko smo puta to tražile. Mislim da bi mi uz sve što sam prošla, dodatan stres bio da sam morala satima čekati da vidim svoju bebu.

No, vratimo se onome zbog čega sve ovo pišem, moja borba je krenula dolaskom na odjel babinjača. Bila sam neizmjerno sretna, moj mali savršeni dječak je tu sa mnom, ali se istovremeno nisam mogla odvojiti od tog osjeća jada i tuge jer ja „nisam rodila“. Danima mi je samo ta misao bila na pameti, rodila sam, ali JA nisam rodila, moje dijete je iz mene izvađeno tijekom operacije i ja sam ostala zakinuta za iskustvo poroda kakvo sam željela i planirala.

Da se razumijemo, ne sumnjam u odluku liječnika i znam da je to bila najsigurnija opcija za mene i moju bebu, ali to je ono što razum govori, emocije su druga priča. U tih nekoliko dana mi nije bilo važno što bilo tko govori, što su mi svi oko mene pokušavali objasniti da naravno da sam rodila, da sam prošla kroz tešku operaciju, da je to velika žrtva i da se ne trebam osjećati jadno, da trebam biti ponosna na sebe, ali ja sam zapela u toj misli kako me izdalo vlastito tijelo.

Najviše od svega me ljutilo kada bi mi netko rekao pa dobro živi ste ti i beba i to je najvažnije, kao da je moj jad bio ili-ili, kao da nemam pravo na ljutnju što se baš meni to moralo dogoditi. Kao da bi imala pravo na sve te negativne osjećaje samo da je još nešto pošlo po zlu i kao da sam nezahvalna jer postoje puno gore situacije.

Naravno da postoje gore situacije, ali u tim danima je za mene to bilo nešto grozno, te dane kao da su moj um i tijelo bili posvađani. Sve je bilo krivo i ništa nije bilo onako kako sam ja planirala i zamišljala. Gledala sam taj ožiljak kao nešto najodvratnije što mi se moglo dogoditi, kao spomenik na tu traumu i izdaju tijela koje je uvijek moglo odraditi sve što je trebalo, nekad uz manje, nekad uz više truda, nekad lako, nekad teško, ali uvijek bi odradilo, a tada, kad sam ga najviše trebala moje tijelo je reklo NE.

Meni koja je duboko vjerovala da kada se za nešto spremaš, fizički, psihički, mentalno, u teoriji i praksi, to se i mora moći napraviti.

Zašto bi trebalo više pričati o carskom rezu i oporavku

Da ne bi bilo zabune, ponavljam, sretna sam što postoji opcija carskog reza jer on spašava živote, ali istovremeno sam tužna, žalosna i ljuta jer sve što sam željela posljednjih 5 godina je: roditi svoje dijete. Da ga ja rodim, svojom snagom, svojom upornošću, kroz suze i bol.

Iz ove perspektive mogu reći da bi voljela da se u pripremama i tečajevima koje sam odslušala malo više vremena posvetilo hitnom carskom rezu i svim fizičkim i psihičkim izazovima koje on nosi. Naravno da se nitko neće pripremati za taj scenarij poroda jer nitko na porod ne smije ići s mišlju da će nešto poći po zlu, ali kada bi se više pričalo o tome, kada bi se na tečaju prenijelo neko iskustvo, kada bi se uvrstilo predavanje psihologa o svim izazovima koje donosi carski rez, možda bi rodilje koje se nađu u tom vrtlogu emocija znale da je sve to normalno i u redu, znale bi da nisu jedine, a i supruzi bi znali do koje je granice u redu sve puštati, kako pomoći i što nikako ne raditi, a u krajnju ruku i znati kada je pređena granica i kada se treba reagirati.

Sada s odmakom mogu reći da je u redu biti tužna i jadna, u redu je dozvoliti si koju minutu, koji sat očaja, u redu je u tim prvim danima sebe staviti na prvo mjesto, beba će biti dobro i iako je floskula, stvarno je istina: kada je mama dobro i beba je dobro.

Osobno mogu reći da me iz ponora digla podrška ljudi oko mene, vjerujem da im nije bilo lako gledati me i slušati tih dana, sigurna sam da ni sami nisu znali što reći i kako mi pomoći,  ali samo podrška, blizina i osjećaj da sam nekom važna,  da se uvažavaju moji osjećaji, da se meni bliski ljudi trude shvatiti sve ono kroz što prolazim bilo je dovoljno.

Iscjeljenje: Prihvaćanje vlastitog puta

Sada, godinu dana nakon poroda se polako mirim sa svim kroz što sam prošla, čak sam na trenutke i ponosna na sebe, ali i dalje me zaboli kada čujem da je neka žena rodila vaginalno, naravno da ne želim nikome moje iskustvo, ali na nekom nivou još uvijek žalim i vjerojatno ću do kraja života žaliti što je meni, suprugu i našoj bebi oduzeta šansa za iskustvom vaginalnog poroda.

Prošla je godina i tek sada mogu pogledati svoj ožiljak bez da osjećam gađenje prema njemu, sve češće ga gledam kao uspomenu na dan kada sam postala majka, kao podsjetnik da mogu podnijeti i preživjeti puno više od onoga što sam na početku mislila i zapravo je taj ožiljak razlog zašto je naš dugo iščekivani dječak tu s nama i uljepšava nam svaki dan na nevjerojatne načine.

---

Ako si prošla carski rez, znaj da nisi sama. Tvoje emocije su stvarne i imaju svoje mjesto. A tvoja snaga – bez obzira na način poroda – neupitna je. ❤️

Ako ti je ovaj tekst bio koristan, podijeli ga s drugom mamom kojoj bi mogao pomoći.

Posjeti blog i saznaj više o stvarnim iskustvima mama u programu Pregnant & Fit.